eTwining projekat
NIJE FACA KO HEJT BACA
Kalendar aktivnosti / Calendar of activities
Projekat bi trebalo da se realizuje sledećom dinamikom: / The project should take place with the following dynamics:
Januar: prijava projekta DSP službi, zahtjev za odobrenje / Start Up.
Februar: prijava učenika i predstavljanje (padlet), izrada logotipa, odabir tema i tehnika / Let's get to know each other,Logo, Selection of tools and techniques.
Mart i april. Skype konferencije, razmjena i dopuna priča partnerskih škola, odabir priča za javno objavljivanje, twinspace i E-book. / Exchange of stories from partner schools. Choice of story to be published in the TwinSpace and E-book.
Maj: evaluacija projekta / project evaluation
UPOZNAJMO SE
GLASANJE ZA LOGO PROJEKTA
IZABRALI STE LOGO projekta
(Ognjen Gavranić, OŠ "Isa Bajić" Kula)
PREDSTAVILI SMO SVOJU ŠKOLU
Književna dela /literary works
Dela koja za temu imaju nasilje nad decom, materijali, primeri, radionice Rešenje problema nasilja, sličnost sa svakodnevicom.
Po planu i programu za 8.razred obrađuje se pripovetka Iva Andrića "Deca" koja predstavlja primer vršnjačkog nasilja.
DECA
Naš drug, prosedi inženjer, pričao nam je jedne večeri ovo sećanje iz svoga detinjstva: "Bila je velika nedelja. Deca ne vole to pretprolećno vreme, kad je zemlja još pusta i grane gole, kad nema ni snega ni cveća ni voća, ni zimskih igara ni kupanja. U takve dane, klateći se na komšijskim tarabama i žmirkajući na martovskom suncu, ovi mali ljudi izmišljaju nove, često čudne i svirepe igre.
Dečje vođe iz našeg sokaka bili su neki Mile i Palika. Mile je bio pekarev sin, bled, oštar, sa licem suviše izrađenim za njegove godine. Palika je bio bucmast i rumen, Mađar po ocu, pa iako je bio rođen u toj istoj ulici u kojoj i mi ostali, imao je neki otegnuti i težak izgovor, kao da su mu usta puna testa.
Njih dvojica su vodili žestoke borbe sa vođom dečaka iz susedne mahale. To je bio neki naš vršnjak, Stjepo Ćoro, koji je već stigao da izgubi jedno oko. Mi ostali bili smo vojska, nestalna i nedisciplinovana, ali borbena i grlata. Kao u svakoj borbi, i tu je bilo privrženosti i hrabrosti, kolebanja i neverstva, suza, krvi, izdaje i zakletvi. Gotovo svako predveče, dok smo sedeli iskupljeni oko kamene česme, prilazile su vođe ponekom od nas, odvodile ga u stranu, i ozbiljnim, muklim glasom postavljale mu pitanje:
– Jesi li mi drug?
Jednoga od tih prolećnih dana, bio je Veliki četvrtak, u jedno takvo predveče, pozvaše me Mile i Palika da sutra posle podne idem s njima da bijemo Jevreje. Na te ekspedicije u jevrejske mahale išlo se samo nekoliko puta preko godine, redovno o našim ili jevrejskim praznicima. Za mene, koji dotad nisam nikad učestvovao u takvim podvizima, bila je to velika počast od strane dvojice vođa. Mislim da sam sutradan ručao na brzinu i sa uzbuđenjem.
Krenuli smo odmah posle ručka. Pre nego što smo se spustili niz breg i prešli reku, zaustavili smo se na jednoj raskrsnici. Seli smo na veliku uglačanu kamenu ploču, i tu su Mile i Palika sa mnogo pažnje i razumevanja razgledali naše oružje. Palika je imao neki čudan lovački štap, koji je on pokovao klincima i zašiljio na vrhu. Mile je imao naročito oruđe koje je sam napravio. To je bila neka cev od gume, koju je on pri dnu napunino olovom a na drugom kraju vezao kanapom oko ručnog zgloba. Ponosio se tim vitkim štapom od gume i olova i zvao ga je "budalaš". On je i sada, onako hladan, i oštar, bio nagnut nad svojim oružjem i doterivao ga malim nožićem. Meni su dali jednu zalomljenu letvu, otkinutu maločas od nekih taraba; na njoj je pri donjem kraju još virio klinac kojim je bila prikovana za žioku. Ja sam se stideo svoga oružja, koje mi je izgledalo prostačko i nedovoljno. Mile mi je uzeo letvu, odeljao je vešto na kraju gde se drži rukom i zamahnuo njome nekoliko puta oko sebe, sa fijukom. Učinio sam odmah za njim to isto, ali fijuk nije bio isti kao kod Mila. Spustili smo se u ulicu gde se obično sačekuju jevrejska deca radi tuče.
– Njihov je praznik. Oni sada idu oko vode – govorio je Palika sa iskustvom i zverajući oprezno kao lovac.
Ali Jevreja nije bilo. Ljutito i zapovednički, Mile je predložio da pređemo u Čaršiju. Već u prvoj ulici Palika zastade i viknu prigušeno:
– Eno Čifučadi!
Zaista, u dnu ulice, oko kamene česme igrala su se četiri dečaka u prazničnom odelu. Mile ga samo prekorno pogleda i dade znak da idemo za njim i radimo što i on.
On je sakrio svoju cev od gume iza leđa i išao polagano, praveći se kao da zagleda kuće i dućane. Tako smo se primicali česmi. Ali, bilo da nas je odavao naš izgled, bilo da su jevrejska deca već navikla na takve posete, ona se uznemiriše, kao srne na šumskoj čistini, i skloniše se za česmu.
Meni je srce tuklo naglo. Gledao sam netremice Paliki u potiljak. Da zavara protivnike, Mile se pravio kao da će proći drugom stranom ulice, a kad ga je od njih delilo svega nekoliko koraka, on viknu neočekivano snažno i oštro, i jurnu na njih. U prvi mah je izgledalo kao da su dečaci rešeni da se brane, ali kad on udari svojom strahovitom cevi prvoga po ruci i kad videše da smo i mi pritrčali, nastade divlje bežanje na sve strane. Razbežaše se dečaci, ali ja nisam toliko gledao njih koliko nagli pokret kojim je Mile iskočio iz onog pritvornog mira i odjednom se pretvorio u nešto novo i nepoznato. Potpuno odvojene od njega, video sam i čuo njegov udarac i njegov uzvik. Osetio sam ih kao stvari za sebe, kao prve pojave meni nepoznatog, velikog, uzbudljivog, strašnog sveta u kom se nosi koža na pazar, u kom se daju i primaju udarci, mrzi i likuje, pada i pobeđuje – jednog sveta u kom sam samo naslućivao nepoznate rizike i neke velike, sjajne trenutke.
Za dečacima se dadoše u trk Mile i Palika, a ja za njima. Trojica dečaka uspeše da upadnu u kapije svojih ili tuđih kuća, iz kojih se odmah za nama osuše vriska i kletve jevrejskih žena. Četvrti, najkrupniji, bežao je kao obnevideo iz ulice u ulicu, dok se ne izgubi iza nekog belog zida. Kad sam ja pristigao, Mile i Palika su ga već tražili po velikoj vlažnoj avliji, kao kerovi. Bili smo u nekom napuštenom, ruševnom mektebu. Prođosmo kroz srednji hodnik i spustismo se niz nekoliko natrulih basamaka u jednu manju, četvorouganu avliju. Sa sve četiri strane visok zid. Osim vrata na koja smo ušli, samo još u protivnom zidu jedna mala vrata, kao kapidžik, očigledno zatvorena ili zakovana odavno. U jednom ćošku neke pozelenele daske, ostatak od nekog krova, prislonjene uza zid i podignute donjim krajem na jednu gredu. U prostoru koji je ostajao od grede do zemlje, otprilike jedan dobar pedalj, ja ugledah nečije dve cipele, nepomične i grčevito pripijene jedna uz drugu. Ponesen tom čudnom hajkom, dozvah Mila znakom i ukazah mu ponosno prstom na moje otkriće. Ne gledajući mene, nego ukočenim pogledom u one cipele, prišapnu mi da ostanem tu na ulazu i da ne dam dečaku na vrata. On i Palika siđoše sa poslednjeg basamaka u avliju. Palika se, opet na nemu zapoved Milovu, uputi onim malim zatvorenim vratima i tu stade raširenih nogu i podignute toljage. Odmah zauzeh i ja takav stav. A Mile se primicao onoj gomili dasaka nekim ratničkim hodom, ne skidajući očiju sa cilja. Taj njegov nečujan korak i oštro uperen pogled izgledali su mi strašniji i uzbudljiviji od svake trke i tuče. Ali pre nego što je on stigao da se primakne, jevrejski dečak prhnu iz ovog zaklona kao ptica iz žita i poče da beži po avliji. Palika, koji je oprobao mala vrata i video da su zatvorena, siđe takođe u avliju. Otpoče jurnjava i vijanje, u kom je dečak natrčavao čas na Palikinu toljagu, čas na Milovu cev od gume. Ali nijedanput nisu uspeli da ga udare po glavi ili po leđima. Zahvatili su ga samo skraja, po rukama ili nogama. Palika je više trčao. Mile je stajao kao seljak na guvnu i gledao da dočeka udarcem žrtvu kad mu je Palika natera. U toj jurnjavi pomicali su se svi bliže meni. Tako se oko ulovljenog dečaka sve više stezao trougao od letve, toljage i gumene cevi. Sad sam mogao da ga vidim izbliza. Bio je u novom jevtinom odelu, mokar i kaljav od zaklona pod daskama, ugojen i kratak, bez kape na kovrčastoj kosi. Protivno od Milovih, njegovi pokreti nisu imali za mene ničeg ni strašnog ni uzbudljivog. Kretao se odjednom celim telom, bezglavo, i leteo kao bačen. U jednom trenutku, kad ga je Palika pristigao i kad je trebalo da ga udari posred glave, jevrejski dečak se neočekivano i nekako komično sagnu i baci svom težinom Paliki u grudi. Tako je izbegao udarac. Mile pritrča. Nastade gužva. Dok se Palika pribirao, dečak iskoristi trenutak, otkide se od njih, ustrča ono nekoliko basamaka i nađe se odjednom licem u lice sa mnom. Za jedan tren oka videh ga pred sobom, sa uzdignutim rukama, jedna mu podlanica sva u krvi, sa zabačenom glavom kao kod samrtnika. U tom trenutku ugledah prvi put njegovo lice. Usta mu napola otvorena, usne bele, oči bez pogleda, razlivene kao voda, bez ikakva izraza više, i odavno izbezumljene. Tu je trebalo udariti.
Šta se tada desilo?
– Koliko sam puta postavio sebi to pitanje i tih dana i docnijih godina. I nikad nisam mogao dati odgovora. Koliko sam posle mogao da se setim i prosudim, dečak se malko sagnuo (bio je to onaj isti pokret za odbranu kao maločas prema Paliki), odgurnuo me lagano, dodirnuvši me onom nepovređenom rukom u slabinu, otklonio me kao najlakšu zavesu, i protrčao sa tutnjem kroz uzak hodnik, pored mene nepomična i pored moje uzdignute letve, kojoj je na kraju štrčao oštar i veliki klinac. Pribrao sam se tek kad su pored mene protrčali, odgurnuvši me grubo i prezrivo, Mile i Palika. Stajao sam još na istom mestu i slušao kao u snu kako pod njihovim nogama još jače odjekuju podnice u hodniku. Zatim sam izišao polako, vukući svoju letvu kao teret. U dnu ulice video sam Mila i Paliku kako trče. Ohrabreno Jevrejče bilo je izmaklo. Trčali su još malo, pa zastadoše, prvo jedan pa drugi. Nešto su razgovarali jedno vreme, a zatim krenuše putem kojim smo bili došli, ne obazirući se na mene. Pođoh za njima. Pre nego što su došli do mosta, stigao sam ih. Išao sam tako iza njih, ali su se oni pravili da me ne primećuju. Taj me položaj mučio. Zaustih nešto da kažem. – Kuš! – prekide me Palika. I na sve moje pokušaje da se pravdam, da kažem ma šta, on je odgovarao hladno i gnevno svojim: kuš! Gore od te psovke brinulo me i mučilo Milovo ćutanje. Tako smo prešli most i primicali se našoj mahali. Išao sam dva koraka iza njih, uviđajući i sam koliko sam glup i smešan. Smišljao sam neprestano šta bi trebalo kazati i kako se objasniti. Možda sam u tom razmišljanju i glasno rekao neku reč. Tada se Mile naglo zaustavi, okrenu se i, pre nego što sam mogao išta da kažem ili učinim u svoju odbranu, pijunu na mene, zasu me svega pljuvačkom.
Da me je udario svojom cevi od gume, verovatno bih se manje zbunio i možda znao kako da se branim ili da mu vratim udarac. Ovako, stajao sam nasred ulice i brisao se rukavom, dok su njih dvojica odmicali, kako se meni činilo, neverovatno brzo. Izgledalo je da oni lete, a da vreme stoji.
Mali ljudi, koje mi zovemo "deca", imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao mudri i odrasli ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost. Danas, posle toliko godina i događaja, teško je, nemogućno je merom naših sadašnjih iskustava i izrazima sadašnjih osećanja kazati kakve su bile te prve nesanice u životu, kakve muke i sumnje pred prezirom vođa Mila i Palike, pred podsmehom cele dečje čete iz mahale. Svaki pokušaj da stvar ulepšam ili popravim ispadao je na moju štetu i gurao me u još gora poniženja i veću usamljenost. Palika je pričao svima moju bruku i, karikirajući me, pokazivao nasred sokaka kako sam glupo propustio Čifuče, dok su se deca oko njega grohotom smejala i pravila šale na moj račun. Mile je samo ćutao, i nije hteo da me vidi ni da čuje za mene. Pokazivali su me prstom deci iz drugih mahala. A ja sam obarao pogled pred svima, sakrivao se u školi za vreme odmora u nužnik, i vraćao se kući sporednim ulicama, kao prokažen. Kod kuće nisam mogao da kažem nikom ništa, ni da tražim zaštite ili utehe.
Čini mi se da. sam već tada naslutio ono što ću posle jasno uvideti: da nam u našim najdubljim duševnim mukama naši roditelji malo mogu pomoći; malo ili ništa. Prolazili su tako dani a ja nisam gubio, čini mi se, nijednog trenutka svest o svom poniženju. Sav moj detinjski svet srušio se i, razbijen u komade, ležao kod mojih nogu. Stajao sam nad njim nemoćan, ne razumevajući ništa i znajući samo jedno: da patim. Stajao sam i nisam znao gde da se denem pod ovim nebom, tako osramoćen, izvrgnut podsmehu, i sam. Kako da odredim svoj odnos prema Milu, Paliki i ostalim drugovima kojima bih želeo svom dušom da budem ravnopravan drug, ali ne uspevam, a kako prema jevrejskim dečacima koje treba, izgleda, napadati i tući, a ja to ne mogu i ne umem?
Najposle, i to se nekako preturilo, iako nikad nisam uspeo da nađem odgovor na ta pitanja. Izmirio sam se malo pomalo sa drugovima. Izgledalo je da su mi oprostili. Ili su samo zaboravili? Sad se više ne sećam. Ali me nikad više nisu poveli na slične podvige. A ja sam još dugo pamtio ceo događaj i ponekad ga snivao. U snu sam viđao gotovo uvek isto: jevrejski dečak sa mučeničkim licem protrčava pored mene, lak i nezadržljiv kao anđeo, a ja ga i opet propuštam bez udarca, iako znam unapred šta me zbog toga čeka. Ili: stojim nasred ulice, popljuvan i sam, pod nemilosrdnom svetlošću popodneva, dok vreme stoji nepomično a drugovi se naglo udaljuju.
Tek docnije, mladićke godine izbrisale su potpuno taj spomen iz moga sećanja i istisle tu sliku iz mojih snova. Ali to je već bio zaborav, smrt detinjstva."
"Ivo Andrić govori o odsusutvu želje dečaka da povredi drugog dečaka. Njegova veličina je u tome što nije podlegao zakonu čopora i postao zver. U svakome od nas čuči i dobro i zlo. U njemu je pobedila dobrota i čovečnost. Meni je dirljivo to što junak ove priče nije mogao čak ni u snu da učini nasilje nad dečakom druge vere. To govori koliko je dobrota i odsustvo nasilnog duboko u njemu, ono iskonsko. To razumem kao Andrićev stav prema nasilju čoveka nad čovekom, uopšte."
(OŠ "Isa Bajić", Kula - pismeni zadatak 8. razred)
U 5. razredu kao izborni tekst obrađuje se odlomak iz pripovetke Dragoslava Andrića "Lilika", potresna priča o surovosti sveta odraslih prema krhkom svetu devojčice Lilike.
LILIKA
(Junakinja ove pripovetke je desetogodišnja devojčica Milica koja nema bezbrižno detinjstvo. Ona voli da je zovu Lilika. Živi u porodici u kojoj se majka i očuh ne brinu na pravi način o njoj i ne posvećuju dovoljno pažnje njenim potrebama i osećanjima. Tuku je, zanemaruju i prete da će je napustiti i odvesti u dom. Uprkos tome, ona se krišom igra kao i sva druga deca. Igra joj pomaže da zaboravi na surovu stvarnost i stvori neki lepši svet pun nežnosti, ljubavi i brižnosti.)
Meni svi kažu da sam glupa. I mama i tata i svi. Samo mi moj mali bata ne kaže. On još ne zna da govori. Ali nije ni važno što sam glupa, ako je meni ovde lepo. Jel' tako? Ja tako mislim.
Ja ovamo uvek dolazim. To je čika Andrina šupa za drva pa dolazim samo kad znam da je on već bio i da više nije tu. Ključ sam mu ukrala jednom kad je svirao u onaj njegov gramofon. Tetka Đurđica nije bila kod kuće pa je on pio rakiju i slušao narodne pesme, a ja sam se polako privukla do stola na kome je bila njegova žica s ključevima i ovaj sam skinula. On se posle čudio. Pitao je i mene. A ja sam rekla "Bože, čika Andro, kako ja mogu da znam gde je tvoj ključ?" I tako sada tetka Đurđica i čika Andra imaju jedan ključ od njihove šupe, a ja drugi. ali više mi neće trebati. Možda bih mogla da im ga vratim. Al neću. Kad pođem odavde, nekud ću ga baciti. Baš me briga za njihov ključ.
Onda ja dođem ovamo i ćutim. Gledam kroz prozorče. Ako napolju nije hladno, otvorim vrata. To radim samo kad je mrak i ne mogu da me vide. Volim da gledam kišu. Sednem na panj pored vrata pa haljinicom pokrijem kolena da mi ne zebu i gledam kako s krova kaplje: buć, buć. To je smešno i lepo. To se meni sviđa.
Nekada sam se ovde i igrala. Tu su mi bile igračke. Sve sam ih bila donela. Sad više nemam nijednu. Ni ovde, ni kod kuće, nigde. Ja više nemam igračaka. Više mi igračke nisu potrebne.
Ovde mi je bila jedna mamina stara suknja. Od nje sam pravila Sašu. Saša je bilo jedno dete koje sam videla u jaslicama kada sam nosila mog malog Batu. Imala sam i krpice. Njima sam Sašu povezivala. Volela sam da ga oblačim čisto da mi uvek bude lep. Imala sam i kutije. Jedna je bila velika i u njoj je spavao Saša. Druga je bila manja i lepša i u njoj je spavala Lelica. Lelica je imala nacrtana usta i oči i slatku slatku suknjicu. Nju sam ukrala jedanput od jedne tetke na pijaci. Ona je stajala pored svoje tezge sa puno, puno takvih lepih lutkica i nešto sa nekim ženama pričala, a ja se privučem, pa je dohvatim i gurnem u tašnu. Vraćala sam se iz škole, pa mi je bilo lako. A kad su me ono uhvatili, tašnu nisam imala pa im je bilo lako. I imala sam ovde još mojih stvari. Sad ih više nemam. Više mi neće trebati.
Baš dobro što ih nisam ostavila čika Andri. On je cicirika. Pre neki dan je kupio salame za sto dinara pa pojeo sam. A men i Batu i tetka Đurđicu nije ni pozvao. Oni uvek jedu tako. Čika Andra odvojeno, tetka Đurđica odvojeno. Tetka Đurđicu isto ne volim. Ona me uvek grdi što sam prljava i šta to radiš, što ne zakrpiš te čarape. Pa me neki put i udara. I mene ovde svi udaraju. To je zato što me niko ne voli. Ja tako mislim.
Onda sam mislila da ih ostavim Peci. Al on je muškarac, šta će mu lutke. Sigurno ih ne bi dobro pazio. A to se njima ne bi sviđalo.
I tako sam Saši obukla njegove najlepše haljinice. Lepo sam ga umotala da ne nazebe, ćumurom m u nacrtala okice, obrve i usta, a špenadlom mu prikačila najlepšu kapicu, pa mi nikad nije bio ovako lep. Plakala sam kad sam to videla.
Lelicu nisam mnogo udešavala, ona je uvek bila lepa. Al' i njoj sam ogrnula jedan šareni ogrtačić, pa mi je bila prava glumica.
Krevetiće sam im isto lepo udesila. Od naše zavese danas sam isekla jedno veliko parče, pa sam im napravila prekrivače. Ako me mama zbog toga bude udarila, neću žaliti. Ali mislim da neće. Ona je danas sva srećna, oči joj samo sijaju.
"Bila sam jako tužna kada smo čitali priču "Lilika", i sada i u 5. razredu. Mogu da zamislim kako se osećala devojčica koja raste bez ljubavi i prepuštena sebi. Mislim da sva deca imaju pravo na ljubav roditelja, na prijateljstvo, brigu, pažnju, na život bez nasilja. Lilika svojom brigom prema lutkama deli lekcije svetu koji je okružuje i pokazuje kako ona zamišlja svet bez tuge, nemaštine i bez grubosti. Ovo je jedna od najtužnijih priča koje smo čitali. Lepa i tužna."
(OŠ "Isa Bajić", Kula - komentar učenice, 8. razreda)
"Nisam se nikada, hvala Bogu, susreo sa ovakvim situacijama, niti sam video nešto slično. Prisustvovao sam tučama dečaka, ali to su bile obične dečje čarke oko gluposti i nikada nisu imale ozbiljnije posledice. Najčešće se oni koji se potuku, pomire posle par minuta i zaborave oko čega su se sukobili. Mislim da je to samo višak energije.
Živim u Vojvodini i normalno mi je da ljudi govore različitim jezicima, da postoji mnogo različitih vera i nacija. Nikada nisam video nekog od mojih vršnjaka da se organizuje da bi napao bilo koga, samo zato što nije iste vere ili nacionalnosti, i srećan sam zbog toga.
Srećan sam i što živim u porodici u kojoj svi brinemo jedni o drugima i volimo se. Sudbina devojčice Lilike je zaista tužna i tragična i zameram svetu odraslih iz ovog dela zbog toga.
U obe priče prepoznajem fizičko nasilje, ali i verbalno. Lilika je trpela i zanemarivanje, i postupci dece i odraslih u ovim delima su za svaku osudu."
(OŠ "Isa Bajić", Kula - komentar učenika 8. razreda)
Vršnjačko nasilje uopšte i kako ga prepoznati /
Peer violence and how to recognize it
Primjeri iz prakse. / Practice examples
Jedan od velikana nenasilnog delovanja Martin Luther King Jr. rekao je :
„Postoji jedna neobična stvar oko nenasilja – niko nije poražen, a svi učestvuju u pobedi .“
„...nasiljem se mogu izvršiti prepadi i postići korisni preokreti, ali se ne može trajno upravljati.
Teror kao sredstvo vladanja brzo otupi.“
Ivo Andrić
ASOCIJACIJE
KAKO DECA POSTAJU ŽRTVE I KAKO IH PREPOZNATI?
"Nasilnici pronalaze žrtve koje su zbog nečega ranjive ili odskaču od druge dece (boja
kože, način hoda, ime, veličina, religija, naočare, porodica, način odevanja…).
Često su to tiha, mirna, pasivna, anksiozna, nesigurna i oprezna deca niskog samopouzdanja. Imaju malo prijatelja koji ponekad i stanu u njihovu odbranu. Vrlo su povezani s roditeljima koji se često (ali ne uvek) može opisati kao prezaštitničke.
Žrtve nasilništva često imaju i:
lošije socijalne veštine (ne znaju se „zauzeti za sebe“);
manjak sigurnosti da potraže pomoć;
manje potpore od nastavnika i drugih učenika;
osećaj krivice te smatraju da su sami krivi za to što im se događa;
želju da se uklope, na bilo koji način.
Najčešće je žrtva:
novo dete u razredu
nadareno dete
mirno i ljubazno dete
dete koje ima dobar odnos s učiteljem
dete nižeg socijalno-ekonomskog statusa
dete iz druge etničke skupine
hendikepirano dete
dete razvedenih roditelja
dete žrtva porodičnog nasilja
Žrtve nasilničkog ponašanja:
boje se ići u školu i iz nje;
menjaju uobičajeni put do škole;
mole roditelje da ih voze u školu;
odbijaju da idu u školu;
„bolesni“ su ujutro pre škole, imaju glavobolje ili bolove u stomaku;
pogoršava im se školski uspeh;
dolaze kući s pokidanom odećom i oštećenim školskim knjigama;
dolaze kući izgladneli (uzet im je novac);
postanu povučeni, niskog samopouzdanja;
postanu anksiozni, napeti, prestanu jesti;
prete samoubistvom ili se pokušaju ubiti;
zaspi plačući, imaju noćne more;
ostaju bez svojih stvari, često„gube“džeparac;
sve češće pitaju za novac ili počnu krasti (da daju nasilniku);
odbijaju da govore o tome šta nije uredu;
imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i povrede
počnu zastrašivati drugu decu;
postanu agresivni i depresivni;
počnu markirati;
daju neverovatna objašnjenja za navedena ponašanja;
sami provode odmor, a prijatelji iz razreda zbog toga nisu zabrinuti;
ne biraju ih u grupnim sportovima;
traže blizinu učitelja;
nesigurni su i uznemireni ako trebaju izaći pred tablu, pred razred.
KAKO DA POMOGNEMO JEDNI DRUGIMA?
1. Razgovorom!
2. Poštovanjem drugih i drugačijih
3. Uvažavanjem osoba čije mišljenje se razlikuje od našeg
4. Aktivnim reagovanjem na nasilje - sprečavanjem nasilja ili pozivom nekome ko može pomoći
5. Saradnjom između svih aktera društva
6. Zajedničkim akcijama i radionicama
7. Doslednom primenom vaspitno-disciplinskih mera Kome se možete obratiti za pomoć?
1. Članu porodice
2. Prijatelju
3. Nastavniku
4. Zaposlenima u školi koju pohađate
5. Policajcu
6. Drugoj odrasloj osobi koja vam može pomoći da rešite problem
Kome se možete obratiti za pomoć?
1. Članu porodice
2. Prijatelju
3. Nastavniku
4. Zaposlenima u školi koju pohađate
5. Policajcu
6. Drugoj odrasloj osobi koja vam može pomoći da rešite problem
VIDEO SUSRET SA PROJEKTNIM PARTNERIMA
POPUNILI SMO ANKETE o vršnjačkom nasilju i analizirali rezultate.
Oblici vršnjačkog nasilja u školi
ŠTA JE NASILJE I KOJI OBLICI NASILJA POSTOJE MEĐU DECOM U ŠKOLI
ŠTA JE NASILJE?
O nasilju govorimo kada neko nekog namjerno povrijedi i učini da se osjeća loše. Znači, nasilje je kada neko povrijedi nečije tijelo ili osjećanja. Nasilje može da se desi svakome, i djeci, ali i odraslima. Ako se neki oblik nasilja veoma često ponavlja istoj osobi, onda kažemo da je to zlostavljanje. Kada je riječ o nasilju nad djecom, ono može da bude nasilje od strane odraslih, kao i od strane same djece. Kada djeca nad drugom djecom vrše nasilje, to je vršnjačko nasilje.
VRSTE NASILJA
Postoji više različih klasifikacija nasilja. Sledeća klasifikacija obuvata najčešće oblike nasilja.
Fizičko nasilje je kada neko povređuje tijelo druge osobe. To može biti: udaranje, šutiranje, guranje, davljenje, čupanje, zatvaranje i zaključavanje, otimanje i uništavanje stvari...
Verbalno nasilje je kada neko koristi riječi da bi povrijedio nečija osjećanja. To može biti: vrijeđanje (kada neko nekome kaže da je glup, ružan, naziva ga ružnim imenima), ismijavanje (kada se neko nekome ruga zbog visine, težine, porijekla, ocjena..), omalovažavanje (kada neko nekome kaže da ne vrijedi, da ga niko ne voli...), kada se neko okrivljuje za nešto što nije uradio/la, ili mu se prijeti.
Socijalno nasilje se dešava kada se neko isključuje iz grupnih aktivnosti, ogovara, kada se pričaju laži o nekoj osobi, ili nagovaraju druge da se s tom osobom ne druže.
Seksualno nasilje se dešava kada nekoga protiv njegove/njene volje dodiruju po intimnim dijelovima tijela, upućuju bezobrazne riječi, pokazuju bezobrazne slike, teraju na seksualne odnose.
Internet nasilje putem mobilnih telefona i interneta je kada neko, bez dozvole, snima telefonom druge i to šalje dalje, ili ih uznemirava pozivima, SMS i e-mail porukama...
KO SVE VRŠI NASILJE?
Nasilje vrše odrasli, ali i deca! Ponekad nasilje nad decom vrše: roditelji, kućni prijatelji, rođaci, nastavnici, ostali profesionalci koji rade sa decom, ali i deci potpuno nepoznate osobe. Brojni su razlozi zbog kojih odrasli vrše nasilje nad decom. Najčešće su i sami nasilnici bili izloženi nasilju. Ponekad deca koja se ponašaju nasilno ne znaju da je takvo ponašanje loše. Ona mogu biti podsticana od strane drugih (npr. prijatelja) na nasilno ponašanje, ili oponašaju stariju braću i sestre ili ljude kojima se dive. Oni možda ne znaju bolje načine komuniciranja s vršnjacima ili prolaze kroz neke probleme, pa to pokazuju kroz nasilje. Deca ne moraju uvijek biti uključena u čin nasilja, mogu biti i organizatori grupe, tj. podsticati i nagovarati druge da se nasilno ponašaju. Deci koja se ponašaju nasilno takođe treba pomoći, a ne samo kazniti ih. Takva deca su vrlo često i sama bila izložena nasilju, bilo u školi, porodici ili negde drugde. Ako se njima ne pomogne, oni će odrasti u nasilne odrasle ljude i nasiljem će rešavati svoje probleme.
POSLEDICE NASILJA
Nasilje ostavlja posledice na one koji trpe nasilje, ali i na one koji se ponašaju nasilno. Takođe, ostavlja posledice i na one koji to nasilje posmatraju, jer mogu da se naviknu na nasilje, da im ono postane normalno i da se i sami nađu u situaciji da ga trpe ili da nasiljem rešavaju svoje probleme. Deca koja su izložena nasilju često su fizički povređena, postaju plašljiva, ne ide im se u školu, slabije uče, tužna su, nisu raspoložena za druženje, a ponekad i ona postaju nasilna. Ako ovakvo stanje traje duže, i ako se tom detetu ne pomogne, to može zauvek da obeleži ličnost deteta koje trpi nasilje. Ono može postati plašljiva i nesrećna odrasla osoba ili može i samo početi da se ponaša nasilno. Svako se može naći u situaciji da trpi nasilje! Ipak, neka deca su češće u toj situaciji. Tako, u školi ili vršnjačkoj grupi, to su deca koja se po nečemu razlikuju od drugih. To, na primer, mogu biti deca koja su veoma visoka ili niska, nose naočare, bucmasta su ili mršava, pripadaju drugoj nacionalnosti, oblače se skromno ili neobično, imaju loše ocene ili su super odlikaši, ponašaju se na način koji privlači pažnju, siromašna su ili bolesna....
KAKO SE MOŽEMO BORITI PROTIV NASILJA U ŠKOLI?
Realizacijom časova odjeljenjske zajednice o prevenciji nasilja, ali i kroz druge vidove delovanja, kao što su:
-priredbe povodom obeležavanja Dana borbe protiv nasilja među decom (u sklopu Dečije nedelje)
-sportske manifestacije i takmičenja kulturne i umetničke radionice i manifestacije s ciljem afirmacije pozitivnih vrednosti (razvijanje prijateljstva, druženja, socijalizacije i zajedništva, afirmacija ljudskih prava, tolerancije, nenasilnog prevazilaženja konflikta, medijacije i preuzimanja odgovornosti za izbor svog delovanja u konfliktu)
-vannastavne aktivnosti (dramska, literarna, likovna, novinarska sekcija, i sl.)
-redovni časovi predmetne nastave gde god to dozvoljava tema nastavne jedinice koja se u sklopu redovne nastave obrađuje
-formiranje školskog tima koji će raditi na razvoju pozitivne psihosocijalne klime u školi
-edukacija školskog tima za ranu identifikaciju i prevenciju vršnjačkog nasilja
-izrada vlastitih akcionih planova Savetodavni rad sa roditeljima (odgovorno roditeljstvo)
-savetodavni rad sa maloletnim prestupnicima
-sprovođenje istraživanja o pojavnosti vršnjačkog nasilja na nivou škole i njegovim specifičnostima i uzrocima
-ozbiljnije pristupanje realizaciji časova odeljenske zajednice u okviru kojih će se, između ostalog, deca edukovati o pojavi i načinima prevazilaženja problema vršnjačkog nasilja i u tu svrhu kreirati Vodič zanastavnike
-definisanje Kodeks ponašanja učenika/ca koji se mora poštovati u školi (pri čemu učenici/ce aktivno učestvuju u dogovoru o školskim pravilima) i upoznati učenike sa vaspitno-disciplinskim merama koje će uslediti ako se istog ne pridržavaju
-praćenje delotvornost primjenjenih vaspitno-disciplinskih mera (direktne opservacije i praćenje visokorizičnih grupa)
-organizovanje stručno vođenih seminara, radionica, tribina, predavanja, igraonica i radionica za decu i roditelje sa tematikom koja je usko vezana sa problemima koji se javljaju na relaciji nasilnik-žrtva
-održavanje edukativnih seminara za nastavnike
-održavanje školskih sastanaka između nastavnika, roditelja i učenika na redovnoj osnovi
-obezbeđivanje boljeg nadzora u školi tokom malih i velikih odmora
-obezbeđivanje mehanizama za brzo reagovanje
-postavljanje “sandučića poverenja” u sve vaspitno-obrazovne ustanove u koje deca i roditelji mogu prijaviti slučajeve nasilja i/ili dati svoje predloge i sugestije za rešavanje problema, čak i anonimno
-uspostavljanje navigacionog menija pod nazivom „vršnjačko nasilje” na web stranicama škola, čijim otvaranjem bi se lako mogle pročitati statistike o nasilju u školi, imena članova mobilnog tima, drugi mehanizmi za prevenciju i suzbijanje nasilja u školi, akcioni planovi škole i sl.
-omogućavanje telefonskih kontakata za prijave slučajeva vršnjačkog nasilja (SOS telefon)
-omogućavanje prijava vršnjačkog nasilja putem e-maila
-svečano obeležavanje Dečje nedelje (prva nedelja oktobra) prigodnom priredbom čiji su program zajednički osmislili nastavnici i učenici
-obrađivanje tema o vršnjačkom nasilju i postignućima škole u suzbijanju ovog problema u školskim novinama (isticanje dobre prakse, ali i identifikacija mera koje bi mogle dovesti do još značajnijeg poboljšanja)
-uređivanje više privlačnih dečjih igrališta
-izrada plana uključivanja dece u slobodne aktivnosti
-formiranje dnevnih centara za učenike (produženi boravak) s ciljem efikasnog korišćenja slobodnog vremena
-razvijanje pozitivnih vrednosti i socijalnih veština kod dece
-podržavanje programa nevladinih organizacija i aktivno uključivanje što većeg broja školskog osoblja, roditelja i učenika u njihove projekte
-obezbeđivanje stručne literature koja će biti dostupna kako nastavnicima, tako i roditeljima i učenicima
Uspostavljanjem razrednih pravila protiv nasilništva:
-pohvale (biranje „zvezde drugarstva“, najmirnijeg učenika/ce, i sl.) na mesečnoj osnovi, nagrade, ali i kazne (npr. društveno koristan rad u školi i sl.)
-organizovanje razrednih sastanaka između nastavnika, roditelja i učenika na redovnoj osnovi
-edukovanje metodom igranja uloga
-potenciranje saradničkog učenja, učenja socijalnih veština i društvenih normi ponašanja i uopšte razvijanje i negovanje pozitivnih vrednosti kod učenika/ca
-podsticanje organizovanja zajedničkih pozitivnih razrednih aktivnosti
-organizovanje radionica o nenasilju – pedagog škole i razredne starešine
-provođenje biblioterapije
-promocija interkulturalnog obrazovanja
-poučavanje dece da razlikuju dobro od zla, ističući pozitivne primere (učenje otkrićem)
-poučavanje dece medijaciji (posredovanju) u konfliktu i vežbanje strategija samozastupanja i konstruktivnog rešavanja sukoba kroz forum-teatar
-poučavanje dece teoriji izbora i realitetnoj terapiji
-poučavanje dece da razumeju osnovne pojmove iz oblasti krivične odgovornosti, krivičnog zakonodavstva te prava i obaveza maloletnika nakon počinjenog krivičnog dela
-razvijanje tolerancije, uvažavanja i poštovanja različitosti među decom
Radovi na temu / Works on peer violence
Pisani materijali: eseji, poeme, pjesme i sl. Written works: essays, poems, stories ...
Divna pjesma koja je implementirana u NPP D/K/R-a u niži razredima a govori o toleranciji, različitostima i sličnostima koje nas sve povezuju.
ISPOD SVEGA MI SMO ISTI
ON JE JEO,
TO NIJE BILA HRANA KOJU JA JEDEM,
ON JE GOVORIO,
TO NIJE BIO MOJ JEZIK,
ON SE OBLAČIO,
TO NIJE BILO ONO ŠTO JA OBLAČIM,
UZEO JE MOJU RUKU,
NJEGOVA KOŽA NIJE BILA ISTE BOJE KAO
MOJA.
ON SE MOLIO,
TO NIJE BILA MOJA RELIGIJA,
ALI KAD SE SMIJAO
TO JE BILO ISTO
KAO KADA SE JA SMIJEM,
I KADA JE PLAKAO,
PLAKAO JE ISTO KAO I JA.
V1
Rad učenika Devete osnovne škole Maoča, na času Životnih vještina i stavova
Onaj ko hvali druge, a ne sebe
Njega oko srca zavist ne grebe.
U trci života svi smo na stazi
Neće uspjeti onaj ko drugoga gazi
Nije faca ko hejt baca
Nije faca ko mržnju sije
Pa zar nas isto sunce ne grije?
Raširimo ruke u znak prijateljstva.
Zatvorimo oči u znak mašte
Neka se djeca života ne plaše.
Rad učenika OŠ "Isa Bajić" iz Kule
NIJE FACA KO HEJT BACA
POŠTUJ ČOVEKA CENIĆE TE DOVEKA.
BOLJE JE ČOVEKU RUKU PRUŽITI
MOŽEŠ SE SA SVIMA LEPO DRUŽITI.
DOBAR BITI NIJE BLAM
NEMOJ ZATO DA TE JE SRAM.
MOŽDA SAM TE NEČIM POVREDIO
MOŽDA SAM NEŠTO LOŠE URADIO.
IZVINI - NIJE TEŠKO REĆI
OD ISTINE NE MOŽEŠ POBEĆI.
ČEMU NAM SLUŽI INTERNET?
DA REČ BRŽE OBIĐE SVET.
NE ŠALJI NA MREŽU RUŽNE REČI
NEKA TE SAVEST U TOME SPREČI.
UVREDE I LAŽI NEMOJ DA ŠERUJEŠ
DELI DRUGARSTVO U KOJE VERUJEŠ.
POMOZI SVOME DRUGU U NEVOLJI
OD TOGA SE RASTE, POSTAJE BOLJI.
NIJE FACA KO HEJT BACA.
Ucenica petog razreda Mina Grgurović iz osnovne škole "Jovan Dučić"
Udarci koji više bole Primetila sam da se često, ne samo u našem odeljenju, nego i u drugim, događa neka vrsta nasilja. Ne mislim na fizičko nasilje i sitne tuče dečaka, već na ono drugo nasilje, koje više boli od bilo kakvog udarca. Pre nekoliko godina sam i ja osetila taj udarac i nije bio nimalo prijatan. Taj problem sam razrešila i sad je sve u redu. Međutim, ponekad vidim da neko pokušava da ignoriše ranu koju je dobio tim udarcem, ali ne može tako večno. Jednog dana te osobe moraju da se suoče sa problemom iskreno. Mislim da je najbitnije da uz sebe imaš pravog prijatelja kome možeš da veruješ, jer onda možeš da mu poveriš svoje probleme i povrede. Sigurno bi bilo lakše makar nekom reći, a ne brinuti da će da te izda, jer izdaja je kao so na rani. Međutim, šta je sa onima koji nemaju tog pravog prijatelja ili ga imaju, ali ne žele da podele to sa nekim? Čak i ako je bolje da se poveriš nekome, najboljeroditeljima, sigurna sam da je toj deci najlakše da se okrenu u neki svoj svet i da probaju da ignorišu rane, duboke ili plitke. Ali, ništa ne traje večno, jednog dana moraš da stisneš zube i suprotstaviš se protivniku. Neće biti lako, što pre to uradiš, biće ti bolje. Kada se završi ta borba, izaći ćeš iz nje jači i nikada nećeš koristiti to oružje na drugima jer znaš koliko boli. (U ovom sastavu ne pričam o sebi već pokušavam da pomognem drugima).
Pozitivni primjeri prakse / Positive examples of practice
Zajednička priča
Dok nastavnik objašnjava Prvi svjetski rat iznenadno kucanje prekide njegovu prezentaciju. U zadnjim klupama sjedila je popularna ekipa razreda koja je veliku važnost pridavala vanjskom izgledu. Na vratima je stajao Bakir, sav zbunjen i u izgužvanoj odjeći. Tiho se izvinio što kasni i drhtavim glasom pitao može li prisustvovati času. Nastavnik zanesen samo mu mahnu rukom u znak odobrenja. Iz zadnjih klupa automatski je uslijedio snishodljivi kikot. Upirali su prstom u Bakira i komentarisali njegov izgled. Velikim tužnim očima dječak ih je pogledao i nespretno sjeo na svoje mjesto pri tome nervozno se osvrčući oko sebe. „Popularna“ ekipa učinila je veliku nepravdu dječaku, uznemirivši cijeli razred svojim nepotrebnim komentarima. Bakir je kasnio jer je morao to jutro ići pješke do škole nemajući dovoljno novca za kartu. Njegov otac je nedavno ostao bez posla i dječak je morao vagati na šta će potrošiti ono malo novaca što mu je poslala tetka. Niko u razredu nije znao za njegove probleme, niti su pokušali dokučiti šta se dešava. Bilo je bitno sve ono što je nevažno i tako promjenljivo; popularnost zbog markirane odjeće, vještačka veza, neprimjerene žurke itd. Na odmorima Bakir je bio sam, a poslije nastave se žurno udaljavao iz školskog dvorišta. Dječak se nalazio na raskrnici, niti jedan put mu nije davao nadu da će sutra biti bolje. S jedne strane porodični problemi, a sa druge ta neprestana zadirkivanja u školi koja paraju njegovo mlado srce kao bodeži noža i ulijevaju mu nesigurnost u cijeli ljudski rod...
Jednog dana u Bakirov razred je došla nova učenica. Imala je najnoviji model patika i skupu odeću. Bakir je bio siguran da je to još jedna "in" devojčica, koja će ga zadirkivati zbog njegovog izgleda, ali, pogrešio je. Nastavnik je zamolio novu učenicu da sedne na bilo koje prazno mesto. Grupa "popularnih" ju je pozvala da sedne pored njih. Ona je ipak odlučila da sedne pored Bakira. "Ja sam Lara" - reče nasmešena devojčica. Bakir joj je mucajući odgovorio. Bio je uplašen, pomislio je - "Šta ako je ovo bio još jedan od načina da ga odeljenje povredi?" Počeo je veliki odmor. Bakir je, kao i obično, sedeo sam. Nije imao ništa za užinu. Prišla mu je Lara i upitala ga da li može da sedne pored njega. Klimnuo je glavom. Izvadila je sendvič iz torbe, prepolovila ga i dala Bakiru deo. To je bilo prvi put da mu je neko ponudio užinu i da nije bio sam na odmoru. Započeli su razgovor i videli da imaju mnogo toga zajedničkog. Sutradan, kada je Bakir ušao u učionicu, sve je krenulo po starom. "Popularna" deca su ga zadirkivala. Lara ih je prekinula i tražila da joj kažu šta im je tačno Bakir uradio, kada se tako ponašaju prema njemu. Svi su zaćutali. Nisu znali odgovor. Kasnije je Bakir objasnio Lari šta se desilo njegovom ocu, da ga deca zadirkuju i da mu nije nimalo lako. Lara mu je rekla da su i nju u staroj školi takođe zadirkivali zbog toga što je nosila protezu i naočare...
POZITIVNI PRIMERI IZ PRAKSE
(OŠ "Isa Bajić" Kula)
Ovo je jedan od primera kako smo u našoj školi rešili slučaj nasilja među učenicima.
Pre par godina na velikom odmoru su se dve devojčice iz susedne škole neopaženo provukle kraj dežurnih nastavnika i fizički napale dve učenice iz naše škole zbog komentara na Facebook-u. Na Učeničkom parlamentu smo razgovarali o tom incidentu i razmišljali kako bismo mogli sprečiti takve situacije.
Predložili smo da tokom Dečje nedelje jedna od aktivnosti bude "Razmena učenika" naše dve škole. Jedan dan naši gosti na časovima bi bili učenici susedne škole, a drugi dan mi bismo išli kod njih u goste. Dečju nedelju bismo završili žurkom na kojoj bi naši gosti bili isti učenici. Od tada, već 6 godina, "Razmena učenika" je omiljena zabava za naše dve škole i svi jedva čekaju Dečju nedelju. Mali problem je samo to što uvek ima više zainteresovanih za razmenu od mogućnosti.
Samu razmenu smo začinili humanitarnim turnirom u fudbalu. Timovi su bili mešani iz obe škole, kako se ne bi razbuktavale navijačke strasti.
Turnir i razmena su bili pun pogodak. Pokazali smo da postoje mnogo lepši načini za saradnju od sukoba, a učinili smo i dobro delo, jer je sav prihod od ulaznica otišao u humanitarne svrhe.
Evaluacija projekta/ Evaluation of project.
Nije faca ko hejt baca
U ovom projektu lijepo je bilo,družiti se sa djecom iz raznih škola
,i prilikom toga gnijezdo prijateljstva se svilo.
Ruke prijateljstva pruži
sa djecom različitom se druži.
Ukaži da nasilje nije rješenjeza nakupljene probleme
.Igraj, pleši,različitom otvori srcei iskreno se smiješi
.Shvati da mržnja samo srce trujei
zamijeni je prijateljstvom koje lijepe snove snuje.
Hejt smo bacili u prošlost tamnu
,spokojni uživamo u svijetlome danu.
Riječi razumijevanja, druženja i sreće
svakim danom bile su sve veće.
Baci i ti hejt iza svojih leđa
,ne vrijeđaj i ne dozvoli nikom da te vrijeđa.
Osjeti ljepotu u svakome trenu
skini sa očiju mržnje mrenu.
Nije faca ko hejt baca
,faca je ko se družii
drugome pomoć pruži.